Čim se
ustanak proširio, a ustanici odbili diplomatski predlog Porte, upućene su
turske jedinice u Bosnu i Hercegovinu. Tokom zime, snage ustanika i turskih
vojnika su se izjednačile, a razlog tome je nemogućnost prolaza turskih snaga kroz
Sandžak. Takođe, još jedan važan razlog jeste uporno dezertiranje muslimana na
poziv Porte, a neki od razloga tome su što muslimani nisu želeli turski jezik i
reforme, jer bi radije da očuvaju svoje lokalne običaje.[1] Da bi opstali, vojnici
vrše bašibozuluk, što je izazvalo ogromne emigracije prvenstveno 200 000
Bosanaca na teritoriju Hrvatske[2]. Veliku ulogu u
organizaciji imao je Vaso Pelagić, vođa ustanika u Bosni, koji je još 1871.
pokušao formiranje organizacije ,,Družina za ujedinjenje i oslobođenje
srpsko" na bosanskom području, tako da je u tim trenucima uspeha
propagirao značaj organizacije, i tako još više približavao tu ideologiju, koja
će kasnije zaživeti.
Istovremeno,
program srpskog ,,Akcionog ministarstva" čiju je ideju zagovarao Matija
Ban, odnosno ,,da borba između hrišćana i Turaka ne uzme vid religiozan i
socijalan no čisto narodni političan"[3] se prošrilila kako u Bosni
tako i u Hercegovini.
Ali cela
stvar propagiranja ujedinjenja nije bila isključivo prosrpska, već treba imati
u vidu da je imala ozbiljnog konkurenta Crnu Goru, pogotovu u Hercegovini. Oni
su slali definitivno više vojnika i tako uspostavili dominaciju nad tom
teritorijom. Njihovo herojstvo kako u tim manjim lokalnim sukobima, tako i u
predstojećem ratu protiv Turske, približilo ih je još više sa Hercegovcima i
naišlo na ogroman odjek u svetskoj javnosti.[4]
Dinastički
sukobi Obrenovića i Petrovića i borba za ulogu Pijemnota izašli su na videlo
još 1862. oko prevlasti nad Lukom Vukalovićem, zbog njegovog uticaja na
stanovništvo, jer bi on podrazumevao bolju propagandu. A onda se dodantno, u
Bosni 1875. pojavljuje treći elemenat cele prestoničke afere: hajduk Petar
Mrkonjić (Karađorđević).
Ipak, svesne da međusobnim optuživanjem za
početak ustanka i nesaradnjom, štete sebi i ustanicima, one su u junu 1876. na
Cetinju sklopile savez koji je imao za cilj ,,oslobođenje srpskog naroda u
evropskoj Turskoj."[5]
Dalja
aktivnost agenata se nastavila. Srbija aktivira arhimandata Nićifora Dučića da
širi podršku. Mići Ljubibratiću je naloženo da što pre uspostavi Privremenu
vladu u Hercegovini. Knez Nikola šalje pismo srpskom knezu kako mu je potrebna
finanskijska pomoć za odžavanje hercegovačkih izbeglica u Crnoj Gori i kako bi
bilo najbolje da preko njega knez Milan pomaže ustanike. Maša Vrbica, verni
crnogorski agent, šalje pismo knezu Nikoli o Ljubibratićevoj nameri[6]. Izostala je intervencija
Austrougarske oko formiranja Privremne vlade, jer je Andraši bio jako dobro
upućen u ove varnice. Bio je obaveštavan o tamošnjim dešavanjima preko mnogih
konzulata, a prvenstveno dalmatinskog sveštenika Rodića. Kao što je i očekivao
intervencija kneza Nikole je proglašena 27. jula 1875. na Vanjskoj skupštini. Peko
Pavlović i Petar Vukotić deportovali su Ljubibratića u Dalmaciju, odakle jedno
vreme nije mogao da dejstvuje.
[1] Hasan Škapar , ,,Turski dokumenti o bosanskom ustanku”.
u: Međunarodni naučni skup Povodom
100-godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini , drugim balkanskim zemljama i
istočnoj krizi 1875-1878. T.3., Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine , 1977, 103.
[2]
Ilija Kecmanović Izjave
bosanskih izbjeglica o razlozima nihovog bjegstva iz Bosne u avgustu septembru
1875. godine “.
[3] Matija Ban,
M. Ekmečićev predlog Risticu 1875-12 avg. “Arhiv Istorijskog instituta”
SAN prema M. Ekmečiću, ,,Istorijski značaj ustanka u Bosni i Hercegovini 1875-1878.”. u:
Isto kao 23. T.1., 72.
[4] Jelavić,
,,Srbija i Crna Gora u uvodnicima New York Times-a“ : 1875-1878
[5]
Grujić, Zapisi, II, str. 170
prema Milorad Ekmečić, Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX veka, 229.
[6] Radoman
Jovanović, ,,Sukob uticaja Crne Gore i Srbije u Hercegovačkom ustanku
1875-1878.” u: Međunarodni naučni skup Povodom 100-godišnjice ustanka u Bosni i
Hercegovini , drugim balkanskim zemljama i istočnoj krizi 1875-1878. T.3.,
Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine , (1977) 97.
Milan Obrenovic |
Нема коментара:
Постави коментар