Najvaznije
pitanje su bile agrarne reforme. Narod je zahtevao kompletnu promenu društvenog
sistema, premda su mu agenti i odbori srpske vlade, koji su činili sveštenici,
trgovci I drugi nametali to rešenje u vidu nacionalnog pitanja. Šerijatsko pravo
je bilo deo ustava, tako da je podrazumevalo podelu na političkom i svakom
drugom nivou na osnovu veroispovesti. S tim u skladu se može porediti podatak
tadašnjih putopisaca (pošto nije bilo popisa stanovništva pre 1879.) da su na
religijskom nivou bili u proporciji 4:3:2, odnosno najviše pravoslavaca, pa
muslimana i katolika[1]. A to se vidi i u podatku
podele na kmetove i feudalce, gde je pobrojano 85 000 hrišćanskih kmetskih, odnosno
6-7 000 muslimanskih feudalnih porodica, kao i da od
77 000 slobodnog seljaštva samo 5% čine
hrišćansko[2]. Oporezivanja su se, kako
se Turska više zaduživala u inostranstvu, sve više povećavala. Ustanak iz 1858.
bio je samo jedan u nizu.
Reforme u
Turskoj počinju Saferskom naredbom 1859. Iako su te refome delom izdejstvovane
od strane velikih sila zbog njenog zastarelog feudalnog uređenja, značajan udeo
je imao i sam narod. Nezadovoljstvo raje je čak nateralo age i begove da u
njihovo ime traže Carigradu poboljšanje njihovog položaja[3], iako ni sam taj građanski,
pretežno muslimanski sloj nije bio preterano zadovoljan.
Bosna i
Hecegovina su bile najnerazvijenije teritorije na Balkanu, tako da bi težnja za
unapređenjem iz realno socijalne anarhije, u cilju dostizanja društvene
razvijenosti regiona, zahtevala preskakanje određenih društvenih šablona kroz
koje bi se trebalo razviti. To je često isticao Svetozar Marković, što je i
bilo deo njegovog političkog programa: da društvo koje nije
prošlo kroz kapitalističku
fazu moze da uđe u socijalističku, što ga je i činilo predstavnikom slovenske
Prve internacionalne[4]. To je uslovilo da raja i
svi koji se bore za pravičnost
zahtevaju reformu. Ali je reforma imala kontradiktoran efekat.
1869. bi
jedan aga koji ima i po 20 kmetova, plaćao državi manje od jednog kmeta.[5] Desetina je bila najgora,
jer je bila na seoskom, sreskom, pokrajinskom i na nivou celog carstva, pa je
seljak nekad morao više puta plaćati, jer u suprotnom bi sledila velika fizička
kažnjavanja. O tome kako su postajala turska ,,varvarstva" i ,,nečuvena
zlodela koja se mogu porediti samo sa divljanjem brutalne soldateske na
osvojenoj teritoriji."[6] kao i da su Sloveni vodili
bitku za civilizaciju protiv Osmanlija i da im na tome Italija, Nemačka i
Francuska treba biti zahvalne[7], često je isticao New York
Times, koji je na taj način, kao najuticajnija novina pružala podršku
Slovenima. Način na koji su pisali o zlostavljanju nad hrišćanima šokirao je
celu evropsku javnost.
Još jedna
od niza posledica loše vođenog sistema, odosno zakona iz 1859. bio je sistem
licitacije, koji je dozvoljavao pravljenje još većeg jaza između bogatih
muslimana i siromašnih hrišćana. Prema zakonu iz 1870. i 1871. desetina je uvek
morala biti veća od prethodne godine, pa kako je prolazilo vreme seljak je sve
manje imao snage da trpi tlačenje. Kontradiktornosti reforme svedoči i
zaključak Porte da ako ukine autonomiju crkve i škole, a dozvoli teritorijalnu
autonomiju (Vojvodstvo Luke Vukalovića) da će zadovoljiti pobunjenike. Zapravo,
u zakonu stoji ukidanje “komiteta”, ali su sve kulturne, političke i društvene
hrišćanske institucije stavljene pod tim "komitetima", tako da je to
samo uslovilo odbojnost šireg javnog mnjenja prema Turskoj, a pre svega
pokretanje vlada Srbije i Crne Gore u širenju svojiih političkih ideja. Iako su
se borile za zajednicki cilj, pitanje titule Pijemonta u ovom odnosu snaga ne
sme biti zanemareno.
[1]
Isto, str.
154.
[2] Isto, str. 207.
[3]
Isto, str.
211.
[4] Enver Redžić, ,,Marks i Engels o borbi i težnjama Južnih
Slovena za nacionalnim oslobođenjem” u: Međunarodni
naučni skup Povodom 100-godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini , drugim
balkanskim zemljama i istočnoj krizi 1875-1878. T.3., Sarajevo, Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine , 1977, 11.
[5] Tako se kaže u jednoj žalbi
katoličkih seljaka Hercegovine 2. marta 1869. Kondrantjeva, o.c., str 99.prema M. Ekmečiću, ,,Istorijski značaj ustanka u Bosni i
Hercegovini 1875-1878.” u: istom. T.1.53.
[6] Karl
Jelavić, Srbija i Crna Gora u uvodnicima
New York Times-a: 1875-1878.
Нема коментара:
Постави коментар