Nevesinjski,
stolački, gatački okrug su prvi krajevi koje je ustanak zahvatio. Na brdu
Grebenac 9. juna 1875. kmet odbija da plaća porez. Ovaj datum se okvirno uzima
za početak, ali ne treba zaboraviti ni na "Podgoričku aferu" 1874., koja
je imala posledice na lokalnom i međunarodnom nivou.
Naime,
inicijatori te afere, kako Crnogorci tako i Hercegovci, su bili proterani u
Hercegovinu, gde podstiču narod na pobunu, dok je za to vreme ta vest odjeknula
i do cara Franca Jozefa. Tada on odlučuje, na savet dalmatinskih konzula, koji
iniciraju znacaj Bosne i Hercegovine, da krene na put kroz Dalmaciju. Dočekuje
ga odred Ivana Musića, buduće marionete austrougarske politike u ustanku.
Seljaci vole cara, oni u njemu vide spasa: ,, Austriji braniteljici kršćanluka
i prosvjete imalo bi stati na srdcu da se ne dogodi poraz nesretnog
kršćanluka."[1]
Ovaj događaj je dodatno motivisao seljake da krenu u borbu protiv sistema,
misleći da će Austrougarska to odmah podržati.
Tamošnji
narod, uopšte nije imao svest o tome kolike će razmere ustanak zahvatiti.
Sigurno je to da je ispunjenje svojih socijalnih zahteva, zbog ranijih
propagiranja odbora, video u ujedinjunju Južnih Slovena.
Novembra 1874.
u Nevesinji četa od četrdesetak ljudi se ponovo pobunila, ali lokalne vlasti to
ubrzo guše. Aga Mujaga Behman traži hak od seljaka, ali ovoga puta se nije
završilo odbijanjem i protestom, već ubistvom age. Zbog ovog čina mnogi beže u
Crnu Goru, odakle će kasnije u tursko-crnogorskom ratu činiti vojne formacije. Cilj
ustanika je bilo totalno oslobođenje od turske vlasti.
Ovako slab
početk doveo je do toga Vijaletska vlada nije reagovala u početku, čak je i
Austrougarska, od koje su ustanici željno očekivali pomoć, smatrala da će ovo
biti samo nastavak niza prošlih pobuna. Beč nikada
nije javno pomagao ustanike, već uvek preko posrednika. Iako velike sile nisu
reagovale odmah, ustanak je ubrzo zahvatio Bosnu i Sandžak.
Širenje
ustanka na Sandžak je imao istorijski značaj, jer je ta uska oblast jedina
predstavljala kopču između Bosne i Hercegovine i ostatka Otomanskog carstva.
Narod u Bosni je masovno emigrirao u Austrougarsku. Hercegovci, pretežno stari
ljudi, žene i deca su sa druge stran,e bežali po nepreglednim šumama i brdima.
Politički motivi su više no bilo gde definisali ustanak u Hercegovini, ali je i
taj ustanak imao najveći kontinuitet, s obzirom da je Bosni oslabio, čim su
Srbi u ratu protiv Turaka izgubili.
[1] Marko Vego, Pismo o Hercegovačkom ustanku 1875. god GZM, Sarajevo 1955.
Istroija i etnografija, X str. 193. prema M. Ekmečiću, Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX
veka,133.
Нема коментара:
Постави коментар